Osnovna škola Antuna Mihanovića Osijek

OSJEČKI TRAMVAJ

(1884.-1945.)

UČENICI:                                                         MENTORICA:

Sara Foro, 8.a                                                     Marija Bilokapić   

Zoran Mišković, 8.a                          prof. povijesti i engleskog jezika             

Eva Richter, 8.a

Dora Šugar, 8.a

UVOD

 Grad Osijek ima vrlo dugu povijesnu tradiciju. Još u rimska vremena tu je postojalo naselje pod imenom Mursa koje je nestalo u vrijeme velike seobe naroda. No, zbog povoljnog prirodnog i prometnog smještaja uz rijeku Dravu i na raskrižju trgovačkih putova, na ovom prostoru je nastalo novo naselje. Ono se razvija u srednjem vijeku, ali i za vrijeme osmanlijske vladavine. Nakon oslobođenja od Osmanlija u Osijeku se izgrađuje vojna utvrda, danas poznata kao Tvrđa – danas, turistički gledano, možda najzanimljiviji dio grada zbog svoje očuvane barokne jezgre. No nije samo Tvrđa ono po čemu je Osijek zanimljivo turističko središte kontinentalne Hrvatske. Jedan od zaštitnih i najprepoznatljivijih znakova grada je župna crkva sv. Petra i Pavla koju Osječani od milja nazivaju katedralom. Tu je i niz drugih znamenitosti kao što su secesijske građevine, parkovi ili šetnica uz Dravu, takozvana Promenada.

Sve ovo što smo naveli već je prilično dobro iskorišteno u turističke svrhe i za promociju grada pa smo se mi odlučili posvetiti jednom detalju osječke povijesti koji do sada nije iskorišten u turističkoj ponudi grada, a od nedavno ima sve uvjete za to. To je osječki tramvaj. Odlučili smo se za istraživanje povijesti osječkog tramvaja jer smatramo da je on jedna od prepoznatljivih znamenitosti našeg grada, s obzirom da je, uz Zagreb, Osijek jedini grad u Hrvatskoj koji kao prijevozno sredstvo koristi i tramvaj.

Kako je od nedavno u posjedu poduzeća GPP koje se bavi gradskim prijevozom putnika i renovirani stari električni tramvaj iz prve polovice 20. stoljeća koji bi se trebao koristiti za turističke vožnje gradom smatramo da bi se svi oni koji se voze njime trebali upoznati i s njegovom poviješću. To je razlog zašto smo mi, kao učenici povijesne skupine, odlučili istražiti njegovu povijest. Nakon togakrenuli smo u prikupljanje različite literature i slikovnih materijala. U tome su nam od neizmjerne pomoći bile različite javne i gradske institucije, kao što su Povijesni arhiv u Osijeku, Muzej Slavonije, Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek, te Gradski prijevoz putnika (GPP). Uz njihovu podršku prikupili smo dosta materijala, ali i uspostavili prijateljske veze koje ćemo i u budućnosti koristiti.

Naše istraživanje temelji se na različitim izvorima. Većim dijelom to je već objavljena literatura o ovoj temi, a čine ju različiti zbornici, objavljena uređena arhivska građa, katalozi izložbi, te djela koja govore o povijesti grada Osijeka na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Muzej Slavonije dozvolio nam je korištenje zbirke starih razglednica grada Osijeka koja se nalazi u njihovom fundusu, pa smo na taj način došli do vrijednih slikovnih materijala koji su nam bili od velike pomoći pri usvajanju i shvaćanju povijesti osječkog tramvaja, posebice osječkog konjskog tramvaja.

Namjera nam je bila da po završetku istraživanja naš rad ustupimo GPP-u u želji da ga oni iskoriste i upoznaju sve putnike turističkog tramvaja i s njegovom poviješću.

1. UVOĐENJE KONJSKOG TRAMVAJA

Do 1884. godine, odnosno do uvođenja konjskog tramvaja, javni gradski prijevoz obavljali su javni prijevoznici kolima i kočijama, a kasnije i fijakerima. Vozili su na relaciji od Gornjeg grada preko Tvrđe do Donjeg grada i obratno, te u Gradski vrt, a kasnije i do željezničke postaje[1]. Nedostatci ovakvog javnog prijevoza bili su njegova sporost i neučinkovitost pa je1868. godine grad Osijek rado prihvatio projekt uvođenja konjskog tramvaja.

Godine 1883. osnovano je Osječko dioničarsko društvo za konjsku željeznicu s kojim je Gradsko zastupstvo sklopilo ugovor o izgradnji tramvajske pruge[2]. Izgradnja je trajala oko godinu dana, a osječki konjski tramvaj bio je prvi takve vrste u jugoistočnoj Europi. Tramvaj je pušten u promet 10. rujna 1884. godine na relaciji Gornji grad – Tvrđa – Donji grad, a kasnije je izgrađena i pruga do željezničkog kolodvora te do Gradskog vrta[3]. Remiza konjskog tramvaja nalazila se u centru grada, na prostoru gdje se danas nalazi Gradska i sveučilišna knjižnica.

1. OD KONJSKOG DO ELEKTRIČNOG TRAMVAJA

• Konjski tramvaj

Izgled tramvaja bio je jednostavan, ali funkcionalan. Tramvaj je u kolima imao 16 sjedala, a na krovu ne više od 10. Kada je padao mrak cijeli tramvaj bi se osvjetljavao fenjerima. U tramvaj su najčešće bili upregnuti jedan ili dva konja, a ukoliko je strmina bila velika, uprezao se i treći. Konji su na glavi imali zvončiće, a upravo je njihovo zvonjenje označavalo približavanje tramvaja stanici svima onima koji su čekali. U svakim putničkim kolima su bili kočijaš i kondukter, a uz njih je tu bio i tramvajski stražar koji je brinuo o sigurnosti putnika. Sve službene osobe su bile jednoobrazno obučene.

U tramvaju su vladala i stroga pravila kojih su se svi morali pridržavati. Jedno od njih je i da u tramvaju nije smjelo biti više putnika nego što je sjedala, dok je stajanje tijekom vožnje bilo strogo zabranjeno. Kad bi se tramvajska kola napunila, kondukter bi ih zatvorio lancem i na taj način dao svima ostalima do znanja da su ta kola puna, te da ostali putnici moraju pričekati druga. Drugo zanimljivo pravilo bilo je da tijekom vožnje ne smiju biti otvoreni prozori na tramvajskim kolima. Prozori su mogli biti otvoreni samo na jednoj strani kola i to jedino pod uvjetom da nikome od putnika to ne smeta. Pušenje i vođenje pasa bilo je zabranjeno, kao i posjedovanje više prtljage, osim ručne torbe. Sve službujuće osobe morale su biti ljubazne jer se svaka neljubaznost vrlo strogo kažnjavala, odnosno takva osoba bila bi odstranjena s posla.

U vrijeme Prvog svjetskog rata prilike u Dioničarskom društvu za konjsku željeznicu su se pogoršale, pa samim time i prilike u tramvajskom prometu. Tramvaji, kao i sama tramvajska infrastruktura, bili su u jako lošem stanju jer se nitko nije brinuo o njihovom održavanju. Tračnice su iskakale iz ležišta, a nebriga je uvjetovala i propadanje samih tramvaja. Uz to, dodatni problem je stvarala nestašica konja, ljudi i hrane. Zbog ovakvog zanemarivanja tramvaja, općina Osijek je oduzela koncesiju Dioničkom društvu 1917. godine, no po nalogu Vlade iz Budimpešte morala ju je vratiti. Raspadom Austro-Ugarske Monarhije općina Osijek je nastojala preuzeti konjski tramvaj u svoje ruke, no bezuspješno. Zbog ovakvog stanja i tramvajski radnici su stupili u štrajk 1919. godine pa je javni promet bio obustavljen deset dana. Grad je tad ipak preuzeo tramvaj, iako bez pravnog rješenja, uredio odnose s radnicima i ponovno stavio tramvaj u pogon. Ubrzo nakon toga je Trgovinska banka u Zagrebu prodala tramvaj gradu Osijeku koji mu mijenja ime u Gradski tramvaj[4].

• Električni tramvaj

Kako je konjski tramvaj sve više gubio na važnosti, javljala se i težnja za nečim bržim i učinkovitijim u prometu. Stoga je Osječko dioničko društvo za konjsku željeznicu prijavilo Gradskom poglavarstvu već 1898. godine prijedlog o preuređenju konjskog tramvaja u električni. No do bi se tako nešto ostvarilo bilo je potrebno ispuniti određene preduvjete, kao što su izgradnja elektrane, ili munjare kako su je u ono vrijeme zvali, i elektrifikacija grada. Pregovori vezani za elektrifikaciju grada i tramvaja došli su u završnu fazu 1914. godine, ali kako je tada izbio Prvi svjetski rat ostvarenje projekta je zaustavljeno[5].

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, izvođenje projekta izgradnje elektrane i elektrifikacije grada i tramvaja bilo je dogovoreno s američkom tvrtkom Charles Mac Daniel iz Pariza za cijenu od 1.100,000 američkih dolara. To je bila ogromna investicija za grad Osijek jer je to bio iznos trećine cjelokupne gradske nepokretne imovine, pa se zbog toga grad morao zadužiti i podići zajam na 10 godina. Iako je investicija bila golema grad se na nju ipak odlučio, a posebne zasluge u svemu tome imao je tadašnji osječki gradonačelnik dr. Vjekoslav Hengel[6]. Sama elektrana proradila je 1926. godine kada je grad Osijek osvanuo obasjan svjetlom javne rasvjete, a ulicama je prošao prvi električni tramvaj [7]. No, građani Osijeka su bili vrlo emotivno vezani uz konjski tramvaj, i iako je bio trošan i star, a promjena i modernizacija nužni, prestanak rada konjskog tramvaja ih je rastužio. To je najbolje prikazano načinom na koji su novine popratile oproštaj s konjskim tramvajem 1926. godine.

Sama trasa tramvajske pruge je izmijenjena uvođenjem električnog tramvaja, pa on više nije prolazio Tvrđom već je išao od Gornjeg grada do Donjeg grada i nazad trasom koja se koristi i danas. Planirano je uvođenje i nove gradske linije koja bi išla u Novi grad, no zbog problema izvođenja prijelaza preko željezničke pruge u Trpimirovoj ulici to je odgođeno[8].

Izgled novog električnog tramvaja bio je moderan, a proizvodila ga je tvrtka Tatra iz Čehoslovačke. Jedan od tih starih električnih tramvaja je obnovljen, a ponovno su sašivene i uniforme konduktera i vozača kakve su se tada nosile. Ovaj tramvaj je danas u vlasništvu tvrtke Gradski prijevoz putnika (GPP) i služi za turističke vožnje.

Zbog efikasnijeg i boljeg poslovanja 1929. godine ujedinjuju se poduzeća Munjara, Tramvaj i Vodovod u jedno poduzeće pod nazivom Munjara, tramvaj i vodovod općine grada Osijeka. Rad ove tvrtke prekinut je 1941. godine zbog okupacije zemlje za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nakon oslobođenja zemlje i završetka rata tvrtka počinje opet raditi, no Gradski odbor odlučio je elektranu izdvojiti zbog višeg značaja, pa je osnovano Gradsko poduzeće tramvaj, vodovod i plinara. Samo društvo je vrlo loše stajalo zbog nedovoljno radne snage i zastarjelosti pa je razdvojeno na tri posebna poduzeća: Plinara, Vodovod i Gradsko poduzeće za osobni saobraćaj Tramvaj. Efikasnost poduzeća Tramvaj bilježila je u svim segmentima velik porast broja putnika. Gradile su se nove trase, a usavršavala su se i vozila (slika 7.)[9].

 ZAKLJUČAK

Kada smo birali temu kojom ćemo se baviti željeli smo saznati nešto više o povijesti svoga grada i njenoj prezentaciji svima onima koji grad posjete, ali cilj nam je bio i pozabaviti se temom koja možda nije toliko zastupljena i poznata, samim time i nedovoljno iskorištena, pa se povijest osječkog tramvaja nametnula sama od sebe.

Potreba za uvođenjem tramvaja u Osijeku krajem 19. stoljeća bila je velika zbog slabe povezanosti dijelova grada i njegove sve veće razvijenosti. Zbog toga je osnovano Osječko dioničko društvo za konjsku željeznicu koje je trebalo izgraditi tramvaj i brinuti se o njegovu održavanju, kao i o održavanju tramvajske pruge. Društvu je u svemu tome uvelike pomagao i grad Osijek pomažući financijski, u materijalu, ali i dajući Društvu koncesiju nad tramvajem. Konjski tramvaj uveden je u promet 10. rujna 1884. godine. U tramvaju su radile stručne osobe - kočijaš, kondukter i stražar koji su bili jednako obučeni, ali i izuzetno ljubazni. Postojala su i pravila ponašanja u tramvaju koja su se morala strogo poštivati. Ipak, kako je vrijeme prolazilo, javljala se sve veća potreba za modernizacijom i elektrifikacijom, kako grada Osijeka, tako i samog tramvaja. Iako su planovi za elektrifikaciju bili gotovo još 1914. godine, zbog Prvog svjetskog rata morali su biti odgođeni i čekati neka bolja i mirnija vremena. Nakon rata, grad Osijek prihvatio je ponudu američke tvrtke Charles Mac Daniels s kojom je sklopio ugovor o izgradnji elektrane (munjare), tramvaja i vodovoda, što je i ispunjeno. Nakon elektrifikacije grada, električni tramvaj istisnuo je iz upotrebe konjski tramvaj. Promijenila se i trasa kojom je tramvaj vozio jer sad više nije ulazio u Tvrđu, a postavljena je trasa kojom tramvaj vozi i danas, od Gornjeg do Donjeg grada. Tramvaj je sad bio u vlasništvu grada. Nekoliko je puta tvrtka mijenjala ime, sve dok konačno nije osnovano Gradsko poduzeće za osobni saobraćaj Tramvaj.

Tramvaj se u javnom prometu danas se u Hrvatskoj koristi jedino u Zagrebu i Osijeku. Osječani su od samih početaka javnog prijevoza davali prednost tramvaju jer su autobus kad je uveden smatrali bučnim i smrdljivim. Možda se od samih početaka uvođenja tramvaja između njega i stanovnika Osijeka stvorila neka tajna veza koja se održala do danas. Tramvajski prijevoz bio je istina najjeftiniji, no tramvaj je neposredno utjecao i na druga zbivanja u gradu. Između ostalog, tramvaj je bio jedan od razloga zbog kojih se Osijek odlučio na izgradnju elektrane i elektrifikaciju grada što je bilo značajno za čitav grad, a od kraja 19. stoljeća tramvaj povezuje udaljene dijelove grada i pridonosi prometnoj povezanosti Osijeka.

Ovo istraživanje pomoglo nam je da uvidimo značaj tramvaja za Osijek i njegove građane, kako u povijesti, tako i danas. Tramvaj Osijekom vozi i danas, drugačiji i moderniji, no i dalje obavlja isti zadatak – povezuje udaljene dijelove grada i njegove građane te nas sve na neki način zbližava. Nakon završetka ovog istraživanja tramvaj i njegovu ulogu zaista gledamo drugačijim očima, a voljeli bismo tu sliku približiti i svima onima koji naš grad posjete.

S obzirom da postoji mogućnost da se ovaj djelić osječke povijesti približi svima željeli smo kroz ovo istraživanje dati maleni doprinos tome da se naš grad pamti i po svom tramvaju. Naš rad smo odnijeli u GPP gdje su nas vrlo rado primili i iskazali svoje zadovoljstvo našim radom, ali i zajedničkom suradnjom te iskazali otvorenost za sve vidove suradnje pa se nadamo da ćemo već možda iduće ljeto i mi sjesti u turistički tramvaj te iz usta vodiča ili barem iz zvučnika čuti o povijesti osječkog tramvaja dok se na zaslonu izmjenjuju slike starog konjskog i prvog električnog tramvaja.

POPIS LITERATURE:

1. 100 godina javnog gradskog prometa u Osijeku, katalog izložbe, Osijek, 1984.
2. Živaković – Kerže, Zlata, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868.-1918.), Osijek, 1996.
3. Sršan, Stjepan, Osječki ljetopisi 1868.-1945., Povijesni arhiv u Osijeku, Osijek, 1993.
4. Grupa autora, Gospodarstvo Osijeka 1196.-1996., Osijek 1998.
5. Od turskog do suvremenog Osijeka, Zavod za znanstveni rad HAZU-u u Osijeku, Gradsko poglavarstvo Osijek, Školska knjiga d.d. Zagreb, Osijek, 1996.
6. Heine, Ervin, Priče iz povijesti srednjoeuropskog Osijeka, Osijek, 1996.